Skip to content

MAGIKO

Día de Muertos – meksički Dan mrtvih

  • by

Día de Muertos – meksički Dan mrtvih

Zamislite blagdan tijekom kojeg se smrt ne dočekuje u tišini, nego uz glazbu, cvijeće, mirise omiljenih jela i šarene ukrase. Blagdan na kojem se ne slavi odlazak, nego život. Upravo takav blagdan postoji u Meksiku, a poznat je pod nazivom Día de Muertos – Dan mrtvih.

Dok se u mnogim europskim zemljama početak studenoga povezuje s tišinom, molitvom i odlaskom na groblje, u Meksiku ti dani poprimaju sasvim drugačije boje. Ulice ožive, domovi se ukrašavaju, pripremaju se tradicionalna jela, a obitelji se okupljaju kako bi se prisjetile onih koji više nisu među njima.

No iza veselih boja, kostura i cvijeća krije se priča o ljubavi, sjećanju i posebnom odnosu prema smrti. Upravo zbog svoje iznimne kulturne važnosti, UNESCO ga je 2008. godine proglasio dijelom svjetske nematerijalne kulturne baštine.

Dva svijeta i bezbroj uspomena

Prema meksičkoj tradiciji, vjeruje se da se početkom studenoga duše preminulih nakratko vraćaju u svijet živih kako bi ponovno bile sa svojim obiteljima.

Día de Muertos obilježava se prvenstveno 1. i 2. studenoga, iako pripreme počinju mnogo ranije, a u pojedinim zajednicama običaji traju i nekoliko dana. Prvi dan često se posvećuje preminuloj djeci, koju Meksikanci od milja nazivaju angelitos – mali anđeli. Drugi dan tradicionalno je posvećen odraslim pokojnicima.

Zamislite da na jedan dan ponovno možete ugostiti svoju baku, djeda, roditelje ili prijatelje koji više nisu s vama. Što biste im pripremili za jelo? Koju biste glazbu pustili? O čemu biste razgovarali? Upravo je ta ideja srž cijelog blagdana. Za Meksikance smrt ne znači prekid povezanosti s voljenima. Ona je dio prirodnog životnog ciklusa, a sjećanja su način da oni koji su otišli i dalje ostanu prisutni.

Ofrenda – oltar ispunjen uspomenama

Jedan od najvažnijih simbola Dana mrtvih jest la ofrenda, tradicionalni oltar koji se između ostalog postavlja u domovima, školama, muzejima i na javnim trgovima. Meksički oltari se nerijetko znaju pretvoriti u umjetnička djela, prepuna boja, svijeća, cvijeća i osobnih predmeta.

Na njima se mogu pronaći:

Las fotografías – fotografije preminulih članova obitelji.

Las velas – svijeće koje simbolično osvjetljavaju put dušama.

Las flores de cempasúchil – prepoznatljivo narančasto cvijeće čija boja i miris, prema vjerovanju, pomažu dušama pronaći put kući.

El pan de muerto – tradicionalni slatki kruh koji se priprema za ovu prigodu.

La comida y las bebidas – omiljena hrana i piće pokojnika.

El papel picado – šareni papirnati ukrasi s izrezanim motivima.

El copal – aromatična smola koja se spaljuje poput tamjana.

Svaki predmet ima svoje značenje. Ako je nečija pokojna baka voljela određeno jelo, ono će se naći na oltaru. Ako je nečiji djed uživao u određenoj glazbi, obitelj će možda pustiti upravo njegove omiljene pjesme. Ofrenda tako postaje mnogo više od ukrasa. Ona je simboličan susret prošlosti i sadašnjosti, živih i mrtvih.

Zašto su lubanje u Meksiku tako šarene?

Jedan od najprepoznatljivijih simbola ovog blagdana svakako su lubanje – las calaveras. No za razliku od kultura u kojima lubanja prvenstveno simbolizira strah i opasnost, u Meksiku ona često ima duhovito, razigrano i umjetničko značenje.

Posebno su popularne calaveritas de azúcar, male lubanje izrađene od šećera, ukrašene živopisnim bojama i ornamentima. Na njih se često ispisuju imena prijatelja ili članova obitelji, a zatim se poklanjaju kao dio tradicije.

Tu je i nezaobilazna La Catrina, elegantna ženska figura kostura sa šeširom, koja je postala jedan od najpoznatijih simbola meksičke kulture. Njezina je poruka jednostavna, ali snažna: bez obzira na bogatstvo, društveni položaj ili izgled, smrt nas na kraju sve izjednačava. U tome se krije i jedna važna osobina meksičkog humora – sposobnost da se i o ozbiljnim životnim temama govori s dozom ironije.

Cempasúchil – cvijet koji pokazuje put dušama

Ako postoji jedna boja koja posebno obilježava Día de Muertos, onda je to narančasta. Za nju je zaslužan cempasúchil, cvijet intenzivne narančaste i žute boje koji pripada porodici kadifica. Njegova simbolika potječe još iz predhispanskog razdoblja. Prema tradicionalnom vjerovanju, njegov snažan miris i jarke boje pomažu dušama preminulih pronaći put do njihovih obitelji. Zato se latice često posipaju od ulaznih vrata prema oltaru, stvarajući simboličnu stazu dobrodošlice. Cvijeće se također polaže na grobove, koji tijekom blagdana postaju raskošno ukrašeni prostori okupljanja.

Groblje kao mjesto susreta, a ne samo tuge

Možda najneobičniji dio meksičke tradicije, promatran iz europske perspektive, jest način na koji se obilježava Dan mrtvih na grobljima. U nekim dijelovima Meksika obitelji provode sate, a ponekad i cijelu noć, uz grobove svojih najmilijih.

Donose hranu, pale svijeće, razgovaraju, prisjećaju se zajedničkih trenutaka i slušaju glazbu. Ponekad se mogu čuti i mariachi, tradicionalni meksički glazbenici, koji izvode pjesme koje su pokojnici voljeli. To ne znači da Meksikanci ne osjećaju tugu zbog smrti. Naprotiv, gubitak voljene osobe jednako je bolan kao i bilo gdje drugdje.

Razlika je u tome što se tijekom ovog blagdana tuga isprepliće sa zahvalnošću, ljubavlju i radošću zbog zajedničkih uspomena. Ne slavi se smrt sama po sebi, nego život osobe koja je ostavila trag u našim srcima.

Od astečkih vjerovanja do današnje tradicije

Korijeni Dana mrtvih sežu duboko u povijest Meksika. Davno prije dolaska Španjolaca, narodi poput Asteka imali su vlastita vjerovanja i obrede povezane sa smrću. Za njih smrt nije predstavljala konačan završetak, nego prijelaz u drugi oblik postojanja. Njihovo shvaćanje svijeta bilo je cikličko. Baš kao što nakon sušnog razdoblja dolazi kiša i priroda ponovno oživljava, tako je i smrt bila dio neprestanog kruga života.

Asteci su vjerovali da sudbina duše nakon smrti nije ovisila prvenstveno o tome je li osoba bila dobra ili loša, nego o načinu na koji je umrla. Jedno od najpoznatijih odredišta duša bio je Mictlán, podzemni svijet u koji su, prema vjerovanju, odlazili oni koji su umrli prirodnom smrću. Putovanje do njega bilo je dugo i zahtjevno, a duša je morala proći kroz devet razina.

Dolaskom španjolskih osvajača u 16. stoljeću na meksičkom se prostoru počelo širiti katoličanstvo. S vremenom su se starosjedilačka vjerovanja ispreplela s katoličkim blagdanima Svih svetih i Dušnog dana. Tako je nastala tradicija kakvu danas poznajemo – jedinstven spoj različitih kultura, religijskih običaja i lokalnih vjerovanja.

Jedna zemlja, mnogo načina obilježavanja

Meksiko je velika zemlja bogate kulturne raznolikosti pa se Día de Muertos ne obilježava svugdje jednako.

U saveznoj državi Michoacán, posebno na području jezera Pátzcuaro, poznata su noćna okupljanja na grobljima osvijetljenima tisućama svijeća. U Oaxaci proslava je živopisna, uz raskošne oltare, glazbu, povorke i tradicionalne kostime. U Ciudad de Méxicu, glavnom gradu Meksika, mogu se vidjeti veliki javni oltari, umjetničke instalacije i svečane povorke. U drugim dijelovima zemlje običaji su skromniji i više usmjereni na intimna obiteljska okupljanja. Ipak, svim tim različitim tradicijama zajednička je jedna ideja: dok god se nekoga sjećamo, dio njega nastavlja živjeti s nama.

Što možemo naučiti od drugih kultura?

Možda je najljepša poruka ovog meksičkog blagdana upravo ona koja nadilazi granice jezika, religija i kultura. Svi se mi, bez obzira na to gdje živimo, jednom suočimo s gubitkom. No način na koji se sjećamo svojih najmilijih može biti različit. Meksikanci nas podsjećaju da uspomene ne moraju uvijek biti obojene tugom. One mogu biti ispunjene smijehom, glazbom, omiljenim okusima i pričama koje se prenose s generacije na generaciju.

Día de Muertos nije meksička verzija Noći vještica, iako se zbog kostima i kostura često pogrešno poistovjećuje s njom. To je prije svega slavlje obiteljskih veza, kulturnog identiteta i sjećanja. Jer osobe koje volimo nikada u potpunosti ne odlaze dok god čuvamo njihove priče.

A upravo nam učenje jezika omogućuje da upoznamo takve priče, razumijemo drugačije poglede na svijet i otkrijemo koliko bogatstva postoji u različitosti. Jezik je ključ kojim otključavamo vrata drugih kultura. Učenje jezika omogućuje nam da razumijemo običaje, vrijednosti i priče drugih naroda te da svijet promatramo iz novih perspektiva.

Otključajte i vi nova vrata kroz španjolski jezik i pridružite nam se na konverzacijskim tečajevima!

 

Mali španjolski rječnik

Día de Muertos – Dan mrtvih
la muerte – smrt
la vida – život
el recuerdo – uspomena, sjećanje
recordar – sjećati se
el alma – duša
el altar – oltar
la ofrenda – prinos, dar; oltar posvećen preminulima
la calavera – lubanja
las flores – cvijeće
la vela – svijeća
el cementerio – groblje
los antepasados – preci
la tradición – tradicija
celebrar – slaviti, obilježavati
echar de menos – nedostajati, osjećati nečiji nedostatak