Prije nekoliko mjeseci sjedila sam u jednom kafiću u Berlinu, nedaleko od Gendarmenmarkta i promatrala ljude oko sebe. Za susjednim stolom sjedili su turist iz Japana i stariji Nijemac. Nisu govorili isti jezik, ali su ipak razgovarali. Između njih nalazio se mobitel koji je prevodio svaku rečenicu u nekoliko sekundi. U jednom trenutku pomislila sam kako živimo u vremenu koje je prije samo nekoliko desetljeća izgledalo kao znanstvena fantastika. Danas gotovo svatko u džepu nosi vlastitog prevoditelja. Nekada su ljudi godinama učili jezike kako bi mogli putovati, studirati ili upoznavati druge kulture. Danas je dovoljno nekoliko klikova.
Umjetna inteligencija postala je dio naše svakodnevice. Aplikacije poput Google Translatea, DeepL-a ili drugih AI alata mogu prevoditi tekstove, razgovore pa čak i videosastanke u stvarnom vremenu. Ponekad imam osjećaj da tehnologija polako briše granice među ljudima. Jezik, koji je stoljećima bio prepreka, odjednom postaje nešto što računalo može riješiti za nekoliko sekundi.
Ali upravo tada počinje zanimljivije pitanje: ako strojevi mogu prevoditi umjesto nas, zašto bismo uopće još učili strane jezike?
Mislim da je odgovor puno dublji od same komunikacije. Jezik nije samo alat kojim prenosimo informacije. Jezik je način na koji doživljavamo svijet. Svaki jezik nosi vlastitu povijest, mentalitet i način razmišljanja. Kada učimo novi jezik, ne učimo samo nove riječi nego i novi pogled na stvarnost.
Neke stvari zvuče potpuno drugačije na različitim jezicima. U jednom jeziku određena riječ može zvučati blago, u drugom hladno ili strogo. Neki narodi imaju desetke izraza za osjećaje ili odnose koje drugi jezici jedva mogu opisati.
Primjerice, njemačka riječ das Fernweh označava čežnju za putovanjima i dalekim mjestima. U španjolskom i hrvatskom jeziku za taj osjećaj ne postoji jedna potpuno ista riječ, nego se mora opisivati cijelom rečenicom, primjerice: „želja za odlaskom u daleke krajeve” ili „čežnja za putovanjem i upoznavanjem svijeta”.
S druge strane, španjolski izraz la sobremesa nema direktan prijevod na njemački ni hrvatski jezik. Označava vrijeme nakon obroka kada ljudi dugo sjede za stolom, razgovaraju i uživaju zajedno. To je važan dio španjolske kulture druženja. U hrvatskom i njemačkom taj se pojam mora opisivati u više riječi, primjerice: „dugo druženje nakon ručka” ili „vrijeme provedeno u razgovoru nakon obroka”. Upravo ovakvi i slični primjeri pokazuju da nijedan prijevod ne može u potpunosti prenijeti sve kulturne i emocionalne nijanse izvornog jezika.
Umjetna inteligencija može prevesti značenje rečenice, ali teško može prenijeti emociju, ironiju, šutnju između riječi ili osjećaj koji čovjek osjeti dok govori.
Ponekad imam osjećaj da današnji svijet postaje sve brži i praktičniji. Ljudi žele trenutna rješenja za sve. Ako aplikacija može prevoditi, zašto trošiti godine na učenje jezika? Ako umjetna inteligencija može pisati tekstove, zašto razvijati vlastiti stil? Ali možda upravo u tome leži problem modernog društva – polako zaboravljamo vrijednost samog procesa učenja.
Učenje jezika često je frustrirajuće. Griješimo, zaboravljamo riječi, osjećamo nesigurnost dok govorimo. Ipak, upravo nas taj proces razvija. Uči nas strpljenju, disciplini i otvorenosti prema drugim ljudima. Kada pokušamo govoriti strani jezik, pokazujemo poštovanje prema drugoj kulturi. Pokazujemo da smo spremni izaći iz vlastite sigurnosti kako bismo razumjeli nekoga drugoga.
Možda će jednog dana umjetna inteligencija prevoditi savršeno, zapravo uvjerena sam da hoće, ali i razgovori između ljudi će možda postati jednostavniji. Unatoč tome, smatram da ljudi nikada neće prestati učiti jezike. Ne zato što moraju, nego zato što žele razumjeti svijet na dublji način nego što to može učiniti bilo koji stroj.
Tehnologija nam može pomoći da razgovaramo, ali samo čovjek može istinski razumjeti drugog čovjeka.